Moji likovi iz mašte katkad me podsjete na neka stvarna lica

Kad je prošle godine nekoliko puta pozvana da preuzme nagradu za svoj rad, Vandi Čižmek su se djelomično ostvarili djetinji snovi. Ne toliko zbog priznanja i nagrade koji su je razveselili i potvrdili njezinu vještinu i onima koji je ne poznaju tako dobro, nego zato što je kao mala sanjala o svjetlima pozornice jer željela je biti g(l)umica. “Ne ona za brisanje, iako bi to bilo bliskije poslu kojim se bavim”, veselo ističe Vanda i dodaje kako ta želja ipak ne odgovara njezinu liku i djelu, jer se ipak ne može zamisliti na pozornici i da je gleda sto pari očiju. Zato je našla svoje mjesto i smisao naizgled u zavjetrini, a zapravo tamo gdje nastaju naljepše priče.

– Ljubav prema crtanju postoji od djetinjstva. Voljela sam crtati i izražavati se slikama baš kao i svako dijete. I danas mi je to mnogo lakše nego se izraziti riječima. Već sam u osnovnoj školi pokazivala da mi je crtanje draže od drugih predmeta pa sam poslije upisala i školu u kojoj se najviše crta – Primijenjenu. Tamo sam završila dizajn interijera kojim sam se neko vrijeme po završetku studija na Grafičkom fakultetu i bavila – prisjeća se danas dana u kojima se tražila i našla s bojicama u rukama.

Prvi ilustratorski posao, prisjetila se, dobila je tijekom studija zahvaljujući poznanstvu. Stvorila se potreba za slikovnim udžbenikom engleskog jezika za predškolce u jednoj privatnoj školi stanih jezika gdje su radile njezina prijateljica i njezina mama i sjetile se nje kao nekoga tko lijepo crta. Potom je se sjetio prijatelj i odveo je u jednu izdavačku kuću. Nakon udžbenika engleskog 1 slijedio je udžbenik 2, pa malo za dječji časopis, pa jedna slikovnica…

– Zatim je taj prijateljev prijatelj postao i moj prijatelj pa k tome još i životni supatnik, otvorio svoj dizajnerski studio i zainteresirao me za ono čime se bavi. Tako sam se posvetila grafičkom dizajnu i ilustracijama, te su oni istisnuli dizajn interijera. Iako su podjednako kreativni i podjednako im se veselim. Možda ipak više ilustriranju, kojem sam posvećenija u posljednje vrijeme. Iako se u mom radu te dvije stvari prožimaju i mnogi mi vele da su mi ilustracije dizajnerske, stilski jednostavne, čiste, s reduciranim bojama. Kad sam se tek počela baviti ilustracijom, silno sam željela da pršte bojama i izgledaju više slikarski, onako, da izgledaju namuljano, zmazano, kao da se dijete igralo. To mi nikako nije išlo od ruke jer su mi za ruku, a i za oko, sve krivi u onoj školi… skupa s tatom arhitektom. A i vele da je manje više.

Vanda je uspjela stvoriti prepoznatljivu liniju, ono za čim mnogi slikari i ilustratori tragaju veći dio života. Možda je za to zaslužan njezin ritual kojim se svakodnevno priprema za “pretakanje” riječi u sliku.

– Najprije kavica, sokić i brzo čitanje jer ne mogu dočekati vidjeti o čemu je riječ i što me čeka. Ako je u pitanju roman, pročitam cijeli kako bih dobila ukupnu sliku i vidjela koje bi dijelove bilo najzanimljivije ilustrirati. Onda čitam ponovno i šaram po papiru, radim skice. Kod slikovnice je taj proces složeniji, njih najviše volim jer u njih mogu utkati više sebe – govori Vanda i dodaje kako joj je početak uvijek najdraži jer joj je to i najkompleksniji dio posla. A nakon iščitavanja priče, ponekad i više puta, počinje kreativni proces: smišljanje likova, njihova razrada u različitim pozama, kako će stilski izgledati ilustracije, koje će boje koristiti, pa slijedi razrada kadrova, kompozicija, skiciranje unedogled. Kad sve to smisli, pojašnjava ilustratorica, pošalje primjer – dva na uvid autoru/piscu da im predoči svoju viziju njihove priče.

– Ako onda ništa ne kažu, moraju zauvijek šutjeti. To je već pola posla i kreće se u finiš. Budući da radim digitalne ilustracije, crteže najprije skeniram pa ih onda ispočetka iscrtavam i dovršavam u računalu. Katkad potrošim dva dana na traženje najboljeg rješenja kompozicije. I da se može, voljela bih, u toj završnoj fazi ilustriranja, ubaciti nekog čovječuljka koji bi odradio taj tehnički dio prema mojim uputama do kraja – smije se Vanda koja uglavnom nema problema s inspiracijom jer već tijekom čitanja počinje stvarati slike. One obično, kaže, proizlaze iz mašte, a tek nakon što su likovi kreirani, katkad je podsjete na neka stvarna lica.

– Tako se dogodilo s likom Anje iz slikovnice Anja i crna ovca. Kada sam nacrtala Anju u raznim pozama, shvatila sam da je to zapravo Una, djevojčica naših prijatelja s kojima se družimo svako ljeto. Ona još nije vidjela slikovnicu, morat ću dati u zadatak našoj dragoj knjižničarki Davorki da joj pokaže kada dođe u njenu (svoju) knjižnicu, da vidimo hoće li se prepoznati – napominje Vanda.

Iako se već izvježbala u prevođenju priča iz riječ u sliku, katkad se suoči s izazovom koji je ponuka da dobro razmisli. Takvim izazovom naziva svoj posljednji ilustratorski zadatak, ilustracije za knjigu svog bratića Roberta Mlinareca Kumarov san:

– Čitala sam i čitala, pa opet čitala, prepričavala priču i mučila sve oko sebe, čak i psa, pitanjima: pa što je njemu, kako ću to, do onih banalnih: kako izgleda drvo manga? Stvarno težak zadatak, ilustrirati jednu tako neobičnu, nadrealnu, slojevitu priču – ističe Vanda i dodaje kako je trenutačno najponosnija upravo na taj posao iako napominje kako je uvijek najponosnija na zadnji odrađeni posao, dok ne odradi novi. Vjerojatno je stoga i imala samo dobra iskustva s piscima.

– Dapače, imala sam potpunu slobodu. Srećom, do sada sam većinu knjiga ilustrirala piscima koje poznajem tako da je jasnija međusobna komunikacija i oni znaju što mogu očekivati jer poznaju moj crtački rukopis. Bile su to smjernice tipa: joj, već vidim tog crnog mačka na bijeloj podlozi, a ja baš zamislila sve u smeđim tonovima jer sam bila u toj fazi nakon završene zadnje ili: onako kako radiš crno-bijelo samo s detaljima u boji, a ja nacrtala sve zeleno i crveno – smije se.

Ta dobra suradnja s autorima i slobodna kreativnost urodili su ljepotom koju prepoznaju i stručni žiriji što vrlo strogim metrom ocjenjuju ilustracije na našem izdavačkom obzorju. Prošle je godine uz još četiri autora (Matija Pisačić, Davor Pavelić, Irena Jukić Pranjić i Sanja Pribić) dobila posebno priznanje na 6. hrvatskom bijenalu ilustracije za ilustracije iz slikovnica Silvije Šesto Sirup protiv mačjeg kašlja, koje su nisu bile izložene, samo su uvedene u katalog, i Ane Đokić Anja i crna ovca. Od tri ilustracije iz knjige Ane Đokić napravila je i gif animaciju koja se prikazivala na bijenalu. Kao posebno dragi trenutak izdvaja onaj u kojem je nagrađena „Ovcom u kutiji“, nagradom dječjeg žirija za najbolju hrvatsku slikovnicu u 2015./2016. godini, koju su dobile (svaka svoju ovcu) Silvija Šesto i ona za slikovnicu Sirup protiv mačjeg kašlja.

Tih se dviju slikovnica sjeća i po anegdotama kakve prate nastanak svakog značajnijeg djela pa tako i ovih dviju nagrađenih slikovnica.

– Slikovnica Sirup protiv mačjeg kašlja uopće nije bila mačji kašalj. Najprije sam zamislila i nacrtala sve u smeđim tonovima, crnog mačka crnog, naravno. Poslala sam Silviji e-poštom jednu ilustraciju i ona me pristojno podsjetila kako je mislila da bude to crno na bijelom. Joj da, sjetim se ja i sve ponovno pretumbam, smislim kako će izgledati, nova djevojčica, crno na bijelom i još dvije boje. Šaljem sretna ponovno i ona sretna, super, crno na bijelom, dogovoreno. Onda se ubaci nešto drugo za ilustriranje i mačka odgodimo za dva mjeseca. Krenem raditi ponovno i više mi se ono od prije ne sviđa, promijenim one dvije boje u druge dvije, šaljem Silviji, i ovo je super, dogovoreno. Opet se ubaci neki drugi posao. Vraćam se mačku, opet ne valja, mala u slikovnici se pogrešno zove, ne mogu nikako nacrtati Mirtu. Što sad, što sad, nacrtam Danicu, šaljem, pitam je li se može mala ipak zvati Danica?… I promijenim još one dvije boje, ponovno. Druga anegdota je sa slikovnicom Anja i crna ovca. Tu se djevojčica dobro zvala, ovca crna, sve pet. Nego… opet boje. Dogovorimo Ana i ja, sve crno-bijelo s detaljima u boji. Nema problema, na pogreškama se uči, crni mačak na bijelom odrađen, sve jasno. Šaljem Ani sretna i ponosna ilustraciju e-poštom. U prvom planu crna ovca i crno-bijela Anja sjede na crvenoj klackalici, a oko njih cijeli parkić (i trava, i cvijeće, i drveće, i leptiri, i jadan pas) nešto u crvenoj, a nešto u zelenoj boji. I Ana me pristojno podsjeti na pojam daltonizma – prisjetila se Vanda rada na nagrađenim slikovnicama, ali i odmah dodaje:

– Od tih su mi nagrada draže pohvale koje mi upute kolege ilustratori, likovnjaci. I tata. Njega je teško pridobiti, on je uvijek najoštriji kritičar (pa kaj ti je ovo, kakve su ti to slastičarske boje… da ne nabrajam) uvijek očekuje još bolje i bolje i bolje i bolje… – napominje Vanda i dodaje da ima njezin posao i manje zanimljivih strana, a to je „kuhanje ručka i brisanje pepela s radnog stola i tastature, ali i to se mora kad se radi kod kuće pa moraš nešto jesti, a stol voliš uredan jer nered oko tebe izaziva i nered u tebi”.